ŽIVOT

Hakuna Matata

Hakunamatata ili u prevodu život bez briga odgovornosti i obaveza.

Pravila mogu pomagati kao smernice medjutim, ukoliko nešto stvaraš, počinješ Iz početka, mogu te ograničavati. Nisam se pridržavala pravila ni kao dete a ni sada, sem ukoliko nisu zakonska. Pravila je stvorio neko drugi ko je verovao  u njih I uspešno živeo po njima. No to ne mora biti naša istina. Zato  kreiramo svoja I naravno prilagodjavamo ih novonastalim situacijama. Jer ono što je nekada bilo pravilo, više ne mora biti, život se menja, razvija a sa njim I mi.

U tom slučaju može se dogoditi da prevazidjemo svoja pravila. I to je dobro, ne treba se toga bojati. Promene su znak da se razvijamo  I dajemo  duši prostor da bude srećna.

Odgovornosti moraju postojati u životu jer su znak zrelosti I činjenice da imamo neki pravac jer bez pravca nema ni cilja. Medjutim, mnogi tu upadnu u zamku, zatrpavaju sebe obavezama misleći da tako vrede više ako doprinose, rade nešto “korisno”.

Sve se na kraju svede na to da radiš kao na pokretnoj traci najčešće poslove koje ne voliš I sve da bi drugima dokazao kako si vredan, odgovoran, odrastao ali ti zapravo stagniraš, tapkaš u mestu što sa vremenom dovodi do frustracije. To je kult samožrtvovanja veoma rasprostranjen u našem društvu.

Ovde bih  skrenula pažnju na profesionalno zadovoljstvo. Veliki deo svog života provedemo na poslu, radeći, što će reći da profesija dosta oblikuje nas I životni stil koji imamo. Zato je bitno  raditi ono što nas ispunjava, što nas vodi napred I ono što  ne predstvlja teškoću. Postoji jedna narodna izreka “ Radi posao koji voliš I nikada nećeš morati da radiš”.  Ukoliko slušamo dušu nikada nećemo morati “raditi”  a ubićemo se od posla, nećemo ni osetiti, jer tada smo srećni   a stvaralačka energija pokreće.

Tamo gde je pokret tu je I sreća. Sve je povezano.

Brige su moglo bi se reći predmet razmišljanja mnogih psihologa, savetnika I slično. Ljudi provode život opterećeni brigama, to ne bih nikome preporučila.  Brige pokreću negativnu, nisku energiju.Neophodno je koncentrisati  se I uraditi ono što je u našoj  moći. Sve ostalo prepustiti Bogu I andjelima. Zatraži I  zamoli I oni će uvek biti tu za tebe.

Ispričaću jednu priču koja je vezana za ovo o čemu sam govorila, nazvaću je kao I  tekst Hakunamatata.

Dosta sam brinula I videla sebe jedino u očima drugih.  Da li sam dovoljno dobra, ćerka, prijateljica, devojka, da li je dovoljno ljudskosti u meni,  da li ja mogu, znam? Puno se trudila a rezultati su uvek bili osrednji I kao da niko nije video moj trud, nikada nisam dobila pohvalu za svoj trud, rad ili da me je neko pogledao sa divljenjem, to je ženama I te kako potrebno ma šta  neko drugi rekao, bar ponekad u životu.

Činilo mi se kao da me niko I ne vidi, da sam nevidljiva. Prvi put kada sam pomislila da bih to trebala promeniti, mogu uzeti I za početak svog duhovnog budjenja.

Bilo je to leto 2014 godine, sa rodjacima sam otišla na letovanje, prelepo ostvro Tasos u Grčkoj.

Priroda je bila velikodušna prema Grčkoj, takodje I prema ovom ostrvu, sve je bilo prelepo, priroda, biljke, lagani morski vazduh, sunce.  Šta još poželeti za odmor? Medjutim, izgubljena u moru briga nisam videla ovo more. Talasi su bili visoki a ja u to vreme nisam bila neki plivač. Kod nas  nisi imao priliku gde da plivaš sem kada odeš na more. Ipak, ušla sam da se malo brčkam u plićaku sa dečicom koja su okolo plutala sa mišićima. Smešan prizor.

Medjutim, more je nepredvidivo, nekako sam se našla u dubini I koliko god pokušavala da se vratim natrag nisam uspevala, ti jaki talasi vraćali su me nazad. Ubrzo su se I rodjaci, čije ime radi diskrecije neću pominjati, našli u sličnoj situaciji. Radi se o muškarcu, ženi I njihovom malom detetu koje je hvala Bogu, bilo obezbedjeno mišićima.

Polušavala sam da se izborim ali talasi su bili jači I snaga me je izdavala. Znala sam da će moj rodjak prvo spašavati svoju porodicu, što je I normalno I da su moje šanse za pomoć najmanje. Panika je polako počela da me obuzima, borila sam se ali snaga me izdavala. Pomislila sam da je kraj I kako glup način da skončam.

Onda mi se javila misao. Sada više nemam šta da izgubim,boriću se dok ne izgubim svest. Naravno kada sam se orjentisala na cilj da izadjem iz neprijateljskih voda, pokrenula sam se a crne misli prepustila sam dubinama. Što bi naš narod rekao uz pomoć štapa I kanapa izborila sam se izašla I izljubila sve koji su mi se našli na putu.

Ponovo sam se rodila, dobila novu šansu. I baš kada sam sela, da povratim snagu, prišao mi je čovek koji prodaje narukvice, Hakunamatata I poklonio mi jednu. Novi život je bio ispred mene, život bez pravila, odgovornosti I briga. Život bez briga, pravila koje drugi nameću I odgovornosti koje ne želim preuzeti. Hakunamatata…

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *