NAGRADA ZA LJUDE I SUDBINE

Ne smemo dozvoliti da političari pišu našim perom
Majske poplave donele su nevolje i ostavile tragične priče o ljudima ali i humanosti onih koji su pomogli. Mnoge od ovih priča ne bi bile zabeležene da nije bilo naših kolega novinara koji su hrabro izveštavali Srbiju, često rizikujući svoj život. Među njima i naša koleginica Mirjana Čvorić koja je za priču “Reka koja guta” nagrađena na ovogodišnjem devetnaestom po redu Interferu, trećim mestom u kategoriji televizijske reportaže.
Ovo nije vaša prva nagrada. Da li je ovo priznanje posebno za vas sa obzirom da ste ga dobili izveštavajući o potresnoj priči ljudi iz Krupnja?
– Ovo je nagrada za heroje moje priče sa kojima sam zajedno plakala na terenu. Ovim ljudima bila je potrebna pomoć i nakon ove priče ona je i stigla. Dakle, naša priča je imala rezultat. To je novinarstvo, i njegova svrha. Pre dva dana ponovo sam bila u Krupnju, kod onih koji su izgubili sve, osim nade. Nisu zaboravili naše izveštavanje i pored svoje muke, dugo su nam se zahvaljivali. Zbog takvih ljudi vredi raditi ovaj posao i ostati dostojanstven i neukaljan do kraja.
Koliko vam znače profesionalna priznanja?
– Nagrada je za novinara veoma bitna jer je to potvrda da je ono što radimo istinski dobro. To je jedan od retkih momenata kada se novinar oseća kao novinar. Neverovatan je osećaj kada se popenjete na binu da primite nagradu i čujete obrazloženje stručnjaka, koji su nagradili vaš rad, ali je još veće zadovoljstvo kada me Šapčani pozdrave na ulici i čestitaju mi.
Takmičarski duh bitan je u novinarskom poslu. Koliki je njegov doprinos kreativnosti?
– Jako je dobro uporediti se sa kolegama, takmičiti, i videti ideje drugih novinara. Tako možete lakše da procenite radite li posao dobro, ili to može i bolje. Bitno je da se čovek takmiči, ali ne samo to, već i da radi kreativne i istraživačke teme. Nažalost, novinarstvo se svelo na informativu, dok su u zapećku obični ljudi i njihove sudbine. Ponekad od nas zavisi sudbina ljudi. Nažalost, često im presudimo i pre suda. Zato novinar treba da bude oprezan, objektivan i siguran u ono o čemu izveštava.
Nagrade su samo satisfakcija ili i kriterijumi kvaliteta ispod koga se ne sme ići u daljem radu?
– Ja sam sebi postavila kriterijume i nikada ne bih išla ispod toga. Koliko god da se srozava profesija, svi mi imamo svoje ime i prezime. Mi svojim potpisom garantujemo za ono što smo uradili i napisali. Ja ne želim da crvenim zbog svog potpisa. Istina je da moć koja nam je profesijom data, ne koristimo dovoljno. Mi kreiramo sliku javnosti, a to je velika odgovornost i obaveza.
Kako biste opisali trenutnu situaciju u našem medijskom sistemu?
– Sve nam je rekao izveštaj Evropske komisije. Trenutno smo suočeni sa nekritičnošću i hvalospevima, i manjkom istraživačkog novinarstva. Za to nisu krivi novinari. Oni rade na rubu egzistencije i zavisni su od politike i radnih ugovora koji su neizvesni. To je sistemski problem. Međutim, uvek postoji izbor i ne treba se baviti poslom ako ne možete da radite kako treba. Ukoliko je snalažljiv, novinar će uvek naći način da kaže istinu, makar je razumeo samo jedan posto populacije. To je naša obaveza.

Dosta se priča o pritiscima politike u novinarstvu. Da li ste i vi svedok ovakvih uticaja?
– U izveštaju Evropske komisije konstatovana je cenzura i autocenzura. Svi žive u strahu da ne izgube posao. Prevelika je to cena da bi se čovek sa tim lako poigravao. Ipak, neko mora. To je način i da se menja sistem. Jednom sam sebi rekla, ako me i jedan političar pozove i kaže mi kako da radim svoj posao, ja se neću više njime baviti. Ne smemo dozvoliti da političari pišu našim perom. Mi treba da ukažemo na problem, a političari treba da ga rešavaju. Samo tako će i oni u očima javnosti biti bolji, a mi profesionalci u svom poslu. Od hvalospeva niko nema koristi.
Čija je odgovornost najveća u radu medija?
– Odgovorni smo svi – mi koji pišemo, a onda i svi ostali. Odgovorni su urednici, i oni koji ih postavljaju. Veoma su odgovni vlasnici medija. Samo istrajavanje na istini i objektivnosti ima smisla. To zahteva slobodu, koja, nažalost često nedostaje u našoj profesiji, a koja nema cenu.
Najavljena je privatizacija medija. Kakve će promene ona izazvati u lokalnim medijima?
– Ne očekujem boljitak od privatizacije. Praksa je pokazala da i ono što je do sada prodato, ne radi bolje nego pre transformacije. I dalje se ne zna ko su vlasnici medija i za čiji račun su ih kupovali. Nemam iluziju da će novi vlasnik biti spreman da uloži i da od medija napravi uspešno preduzeće. Ipak, treba sačekati, možda budemo imali sreće. Ponekad su i čuda moguća. Recept je veoma jednostavan – napredak možemo da očekujemo kada profesionalci budu radili svoj posao, a ne eksponenti raznih organizacija.

Interfer Zlatna Nika je internacionalni festival reportaže, predstavlja jedinstveni medijski skup, u zemlji i svetu, posvećen novinarskom žanru reportaže. Interfer pokušava da afirmiše sve ono što dobra reportaža predstavlja u medijima danas. Skoro dve decenije ovaj festival okuplja stručnjake iz zemlje i sveta koji ovde mogu da razmenjuju svoje ideje i iskustva. Do sada se održavao u Apatinu a od ove godine u Somboru i Apatinu. Od 180 reportaža, koliko je poslato na konkurs ove godne, u uži izbor ušle su repotraže iza kojih stoje domaći mediji kao što je B92, Prva Tv, RTS, Glas Amerike ali i Al Jazeera i National Geographic. Ovo je jedan od najstarijih i najuglednijih internacionalnih festivala novinarske reportaže.

Mirjana Čvorić trenutno radi kao novinar Televizije Šabac, dopisnik za B92, autor je i voditelj emisije Izbliza! a od prošle godine je i član uprave UNS-a. Za film “Jedna stena” posvećen Milevi Marić Anštajn, osvojila je nagradu “Zlatni prosjak” i nagradu “Pres Vitez”. Bila je i deo petočlane delegacije novinara, koji su prošlog meseca posetili Kinu radi razmene iskustva i obilaska medija. Autor je i zbirke pesama “Pogled prećutim”.